Prof. dr Dražen Cerović: Danas, više nego ikad, treba da njegujemo ideju antifašizma

Imamo veliku čast da seriju intervjua ”Antifašizam – moralni imperativ” otvori prof. dr Dražen Cerović, istaknuti humanista i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, te da sa nama razgovara o idejama antifašizma i fašizma, političkim i geopolitičkim promjenama koje su bitno uticale na poziciju ovih ideja i njihovih nosilaca u društvu, o povratku fašizma i njegovim pojavnim oblicima, aktivizmu mladih, SUBNOR-u Crne Gore…

za AntifasisteProf. dr Dražen Cerović

 

Fašizam su pokušale objasniti brojne, kako ekstenzivne, tako i restriktivne definicije, ali šta, po Vašem mišljenju, fašizam predstavlja?

 

Mi fašizam ovdje vezujemo za pokret koji je nastao neposredno prije Drugog svjetskog rata.

Nažalost, teorija i empirija taj pojam i takav oblik ponašanja poznaje i pod drugim nazivima i od ranije.

Ipak, ono što je percepcija ovdašnjih ljudi, to je da se fašizam doživljava kao tekovina Hitlera, Musolinija i tadašnjeg Japana u njihovoj koaliciji, koja je i otpočela Drugi svjetski rat.

Zapravo, pojam fašizma je mnogo dublji, jer su i njegovi korijeni mnogo složeniji. Fenomen netrpeljivosti prema drugom, drugačijem, onim što se smatra nižom rasom, što se smatra remetilačkim faktorom, koji treba ukloniti sa lica Zemlje, ili ga na neki način neutralizovati – zapravo jeste nešto što ne pripada samo fašizmu od Hitlerovog doba nadalje, nego je bilo i ranije vrlo često karakteristika raznih društava i pokreta.

Ono što je bio najveći problem Drugog svjetskog rata jeste činjenica da je ta ideologija doživjela svoju eskalaciju u smislu da smo imali milione žrtava, pobijenih po koncentracionim logorima, po raznim ratištima, tako da je fašizam u percepciji najvećeg broja ljudi vezan za genocidne ideje i tematiku Trećeg Rajha.

Međutim, na kraju Drugog svjetskog rata fašizam je poražen, pri čemu ideja kao ideja nije poražena; satjerana je u neki od istorijskih ćoškova, ali ne tako malih ćoškova i ne na tako malom broju mjesta. Tako je fašizam je opstajao dugo vremena, posebno u Južnoj Americi, Sjevernoj Americi, Kanadi i Australiji, gdje su mnogi od vođa i pripadnika fašističkog režima uspjeli da se na samom kraju Drugog svjetskog rata povuku tzv. pacovskim kanalima, i to je neka vrsta održavanja tog sistema, jer su oni kasnije, skriveno ili otvoreno, politički i ideološki djelovali u tim državama, naročito onim južno-američkim, ali takođe i u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu.

 

Da li se fašizam danas manifestuje kroz razne pojavne oblike, prijeteći modernom društvu?

Kako smo već konstatovali, fašizam nije vezan samo za Hitlera i Musolinija, jer on i danas postoji u raznim krajevima svijeta i u različitim pojavnim oblicima, bez obzira na to što se on naziva drugim imenima ili se koriste eufemizmi.

To dokazuju brojni pokreti u Evropi, neonacistički i neofašistički, koji zadnjih godina, naročito nakon 1989. godine, počinju ponovo da „dižu glavu“ ali ne samo u Njemačkoj, već i u drugim državama, jer čak postoje neonacisti i u Rusiji. To na prvi pogled može izgledati paradoksalno, ako je poznato da je Rusija bila predvodnica borbe protiv Hitlerove Njemačke i bitno uticala na trajanje i finalni ishod Drugog svjetskog rata. Dakle, fašizam nadilazi formalne granice država, čak i političke pokrete i ideologije i, u stvari, dublje je utemeljen i baziran na netrpeljivosti prema drugom i drugačijem.

Konačno, ratno-huškački pokreti devedesetih godina sad već prošlog vijeka, koji su rezultirali razbijanjem SFRJ, po svojim mnogim karakteristikama su imali pojavne oblike fašizma, i počeli su da se bude i u bivšim jugoslovenskim republikama, nakon pada Berlinskog zida, i svega onog što je globalno uslijedilo.

Tome, pored ostalog, svjedoči i rehabilitacija četničkog pokreta, koji je u Srbiji, čak  ne devedesetih, nego u ovom, dvadeset prvom vijeku, praktično formalno rehabilitovan. To pokazuje jednu negativnu tendenciju, ne samo na institucionalnom nivou u pojedinim državama Balkana.

Slično je pokušano i u Hrvatskoj, iako to nikada (srećom po međunarodni ugled te države) nije zvanično i formalno učinjeno, ipak se na njihovoj političkoj sceni mogu naći pojedinci ili grupe ljudi koji otvoreno ili manje otvoreno podržavaju ustaški pokret ili su njegovi poštovaoci i nastavljači tradicija.

Tokom građanskog rata devedesetih godina u bivšoj SFRJ, razni nastavljači tradicija kvislinških pokreta iz Drugog svjetskog rata – dobrovoljački četnički odredi i ustaške postrojbe i razne druge vrste paravojnih formacija u okviru tih ratnih sukoba, bavili su se pljačkom, istrebljenjem stanovništva, etničkim čišćenjima. Sve navedeno, pored činjenice da su u pitanju izrazito teški zločini, zapravo su pokazetelj neriješenih pitanja iz Drugog svjetskog rata. Iz pomenutog lako možemo zaključiti da fašizam ima svoja brojna lica, obličja i maske koja navlači po potrebi na lica mnogih političkih pokreta, a iza svega stoji netrpeljivost prema drugom i drugačijem.

 

Šta za Vas onda predstavlja antifašizam?

Sami filozofi, kroz ideju dijalektičkog materijalizma, učinili su odgovor na to pitanje lakšim.

U suštini, antifašizam je insistiranje na vrijednostima suprotnim od pravca djelovanja fašizma: borba protiv ksenofobije, borba protiv segregacije po bilo kom obliku različitosti, poštovanjem ljudskih prava, ali pod uslovom da svoje pravo ne možete koristiti na štetu prava drugog.

Upravo je pokušaj korišćenja svog prava, preko granice i na štetu prava drugoga, u stvari, fundamentum ksenofobičnih pokreta i protiv toga se treba otvoreno i svim dozvoljenih sredstvima boriti.

Antifašizam je borba protiv svega onoga što je fašizam u svim svojim pojavnim oblicima i to ne samo oružana borba, već borba propagandom, obrazovanjem, pozitivnim uticajem na svijest ljudi i za to treba da postoje institucionalni mehanizmi.

U našim školama se nedovoljno insistira na tematici antifašizma, sprječavanju ksenofobije, tragično nedovoljno i na fakultetima, gdje neko samo svojom slobodnom aktivnošću ima priliku da se bavi time (a pretpostavljam da takvih malo ima).

Ipak, nije tako daleko vrijeme, kada je do prije  tridesetak godina ta situacija bila mnogo bolja, pa opet nije bila dovoljna da se anticipiraju i zaustave negativne pojave i njihovi nosioci u Jugoslaviji, što nas lako dovodi do zaključka kakve posljedice može da ima i da doprinese razvoju fašizma institucionalna nepažnja i izostanak preventivnog djelovanja u tom pogledu.

Do devedesetih godina prošlog vijeka je u obrazovnom i kulturnom sistemu postojala izrazito pozitivna propaganda ideje socijalizma, borbe, revolucije, očuvanja tradicije, pa su poslije pedeset godina krajnje pozitivni, a očigledno nedovoljno jaki efekti tog uticaja, doprinijeli da se na tom tlu „povampire“ pokreti koji su u svom predznaku imali ksenofobiju, fašizam i ideje etničkog čišćenja, za koje smo naivno mislili da su odavno istorijski otpisani i prevaziđeni. Sve nas to skupa podsjeća da dogma progresa nije tačna i da progres nije nešto do čega dolazi po automatizmu, protekom vremena. Protek vremena i te kako može donijeti i negativan razvoj događaja, kada se dozvoli da vrijednosni sistem bude narušen.

Za mene antifašizam znači suprotstavljanje mračnim ideologijama koje su donijele puno zla čovječanstvu i koje prijete da donesu mnogo problema i u narednom periodu, ako se ne naprave značajne promjene u tom pogledu, pogotovo u obrazovnom sistemu, koji je samo jedan od instrumenata za izgrađivanje onog vrijednosnog sistema.

 

Šta za Vas u tom pogledu predstavlja ulazak Crne Gore u NATO savez?

Ulazak Crne Gore u NATO, slikovito govoreći, predstavlja zakucavanje armaturnog klina u arhitektoniku balkanskih političkih i bezbjednosnih turbulencija, koji će doprinijeti da i Crna Gora i njeno neposredno okruženje budu stabilniji. Ulazak Crne Gore u NATO i, nadam se, u doglednom periodu i u EU, osamostaljivanje Crne Gore, vraćanje statusa koja je ona imala u dugom istorijskom periodu, su prioriteti, čija realizacija je imala i ima izuzetan značaj.

 

Kakav su uticaj ideja antifašizma, ali i vrijednosti koje ona generiše, imale na Vaš život?

Ja pripadam generaciji koja je nekada  nosila crvenu pionirsku maramu i polagala zakletvu Titu. Kao neko dosljedan, ostajem posvećen i odan svim vrijednostima kojima smo se zakleli kao djeca, ali ne zbog bilo kakvog iracionalnog automatizma, već zato što su istorija i proteklo vrijeme pokazali ko je od starta bio na pravom putu.

Nedvojbeno, antifašističke vrijednosti nadilaze period Drugog svjetskog rata i one su univerzalne i za one koje su ih prihvatili u ranoj mladosti, predstavljaju jedan od glavnih elemenata vrednosnog sistema, svjetionik na uzburkanom moru, koji nam ne dozvoljava da se „nasučemo na hridi“ ili krenemo pogrešnim pravcem.

Država bez orjentira, bez vrijednosnog sistema, čiji je antifašizam apsolutno podrazumijevajući element, ličila bi na brod koji ne zna kuda plovi, pa mu nijedan vjetar nije povoljan.

Crna Gora je na pravom putu i neće se izgubiti na tom nemirnom moru, jer, između ostalog, temelji vrijednosti antifašizma i one joj predstavljaju putokaz.

Međutim, mnogi akteri koji su dominantno obilježili politički period u posljednih tridesetak godina na Zapadnom Balkanu, nisu se držali zakletvi koje su polagali, već isključivo tražili benefite za sebe i u kontrarevolucionarnim pokretima devedesetih godina dvadesetog vijeka razbili jednu ozbiljnu državu, koja je, bez obzira na svoje mane bila jedna izrazito dobra ideja, koju akteri, kojima je bila povjerena na čuvanje, nijesu znali ili nijesu htjeli zaštititi.

Nažalost, period devedesetih godina prošlog vijeka, donio je situaciju da sve ono što je bilo satjerano u ćošak tokom pedeset godina postojanja Jugoslavije, dođe do izražaja kao nasljednik fašističkih ideja i dođe u poziciju da ugrožava i razara brojne tekovine antifašističkog pokreta, kao jedne od najvećih vrijednosti i dostugnuća, na kojima nam je zavidio sav slobodarski svijet.

Na domaćem planu, moram sa zadovoljstvom konstatovati, da je uz sve probleme i teške izazove, Crna Gora ipak istrajala na civilizacijskim vrijednostima. Povratak statusa nezavisne i međunarodno priznate države, na referendumu sa moguće najvećim legitimitetom u modernoj ustavno pravnoj istoriji svijeta[1], ulazak u NATO i vjerovatno skori ulazak i u EU, kao tri izuzetno važne aktivnosti, predstavljaju temeljne stubove, koje treba braniti vrijednostima demokratije i antifašizma.

[1] Crnoj Gori je, zbog bojazni od političke nestabilnosti, od strane međunarodnih institucija, za uspjeh na Referendumu 21. maja 2006, bio postavljen, do tada u ustavno pravnoj praksi nezabilježeno težak uslov – da ostvari na Referendumu većinu od preko 55%, da bi joj bio međunarodno pravno priznat status nezavisne države. Tadašnja politička vlast, koja i sada, 2018. godine ima podršku građana je taj uslov prihvatila i ubjedljivo pobijedila na Referendumu 2006. godine, povrativši nezavisnost i status samostalne, međunarodno priznate države Crnoj Gori.

 

Kako komentarišete fenomen da su mnogi koji su u SFRJ bili nosioci ideje antifašizma i na toj ideji zasnovanog poretka, postali njeni najoštriji kritičari, ratni profiteri i šovinizmom vođeni desničari?

Veliki broj onih kojih su trebali biti temelji ideje antifašizma i za uzvrat uživali u mnogim benefitima, koje im je takva pozicija donosila su se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka na teritoriji bivše Jugoslavije, na prvi pogled paradoksalno – okrenuli protiv ideja na kojima su temeljili svoju egzistenciju.

To pitanje treba posmatrati i sa političkog, ideološkog, sociološkog, moralnog i psihološkog aspekta.

Postoji jedan dio ljudi koji su, vjerovatno, potpali pod propagandu druge strane, o tome da je socijalizam bio nedemokratski, rigidan pravni poredak, da su u njemu kršena ljudska prava. Tu vjerovatno spada najveći dio onih, koji su revidirali svoje stavove devedesetih i okrenuli se protiv ideja koje su do tada zastupali. To su pretežno, pretpostavljam oni, koji su za svoj promijenjeni socijalni i materijalni položaj devedesetih u tada otpočetom procesu tranzicije, počeli da krive poredak, koji im je prethodnih pola vijeka garantovao sigurnost. Drugi, manji dio, koji je bio neuporedivo bolje informisan i bio u tokovima politike i moći, vjerovatno je shvativši dolazak novog vremena, promijenio kurs svojih interesa i okrenuo se pragmatičnim aktivnostima, koje će mu omogućiti da preživi krupne političko ekonomske promjene i ne samo preživi, već i zaštiti i ojača poluge moći u novim, promijenjenim okolnostima.

Sa sadašnje vremenske distance, spreman sam ustvrditi da je prethodni poredak u mnogo čemu bio povoljniji po građane bivše SFRJ, nego ono do čega je došlo u vremenu koje je uslijedilo. Ne miješajući se previše u politiku u tom relativno harmoničnom periodu i sistemu, imali ste sve druge slobode: bezbjednost, mir, red, pravnu državu, vladavinu prava, postojala je socijalna jednakost; ljudi su bili zaposleni i zaštićeni. I posmatrajući nestanak SFRJ kroz prizmu javnog interesa tog vremena, period tranzicije i rušenja ove, nekad moćne države, bio je poguban po javni interes i interese većine građana ponaosob.

Dakle, pored onih koji su potpali pod kontrarevolucionu, a ponekad i profašističku propagandu zbog zabluda i nesnalaženja u promijenjenim okolnostima, postoji i ne mali dio onih koji su u svom ponašanju bili vođeni isključivo koristoljubivim namjerama. Time su svi oni skupa ozbiljno ugrozili vrijednosti antifašizma u bivšoj SFRJ i posljedice toga se i danas osjećaju, negdje više, a negdje manje.

Upravo zbog toga je ništa manje važan antifašizam danas. Danas, više nego ikad, treba da njegujemo ideju antifašizma, demokratičnosti i ljudskih prava, dobre saradnje sa susjedima i pozitivno orijentisanih međunarodnih integracija, kako zbog opreza prema svim onim opasnostima koje prijete spolja, tako i opasnostima koje dolaze iznutra, a koje su znatno teže, pogotovo, ako su sa spoljašnjima u međusobnoj sprezi, što Zapadnom Balkanu i njegovim narodima, na žalost nije strano.

 

Kako ocjenjujete odnos studenata prema ideji antifašizma, uzimajući u obzir da nisu najaktivniji zaštitnici ove ideje?

Nemam precizne podatke o odnosu studenata prema ideji i vrijednostima antifašizma, ali, mogu osnovano pretpostaviti da u načelu taj odnos ne odudara previše od odnosa koji prema njegovim vrijednostima imaju njihovi roditelji u današnjem vremenu. U toj procjeni, ne mogu se izostaviti devedesete godine dvadesetog vijeka, ratovi na teritoriji bivše SFRJ, pad sistema vrijednosti na svim poljima, kao i vrlo jaka propaganda, sasvim suprotna idejama antifašizma, u kojoj su odrastale generacije, koje su sada studenti. Ta propaganda i dalje je jaka i u današnjem vremenu.

Zaštitnici te ideje među mlađom generacijom su, nažalost sve rjeđi i ako me raduje činjenica da u mlađoj populaciji prepoznajem ljude koji su ozbiljno riješeni da sačuvaju postulate na kojima se temelje antifašizam i sve ključne civilizacijske vrijednosti. Konačno, činjenica što ovdje, sada, o ovoj temi razgovaram sa Vama, to na najbolji način potvrđuje.

 

Šta je, po Vašem mišljenju, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore danas?

SUBNOR je organizacija, čiji značaj u mnogome nadilazi njen status – kao jedne od mnogih organizacija koje u današnjem društvu postoje. Temelji se na opštecivilizacijskim vrijednostima i tradicijama koje gaje njeni pripadnici i simpatizeri. Jedan od  mnogih njenih ciljeva je svakako i čuvanje uspomena na narodnooslobodilačku borbu i ljude koji nijesu žalili ni krv, ni svoje mlade živote, da bi generacije građana danas uživale u svojoj slobodi i bezbjednosti. Zahvalnost je jedna od najvecih i najljepših ljudskih osobina i raduje činjenica da stasavaju mlade generacije koje su tome posvećene. Na omasovljenju SUBNORA i podmlađivanju njegovog kadra, uz naravno strogu selekciju onih koji će u organizaciju ovog značaja moći ući, trebalo bi biti pitanje posebnog prioriteta. Zaboraviti na žrtve prethodnih generacija, na kojima je izgrađena naša sadašnjost, i sve što u njoj imamo, bilo bi ne samo nezahvalno, već – nepristojno nezahvalno. Do takvog epiloga, nadam se, nikada neće ni doći, ali, ponekad mi se čini da ovo društvo, opterećeno mnogim problemima sadašnjice, nedovoljno brine o tome, čime otvara širok prostor negativnim ideologijama i pokretima, da pod izgovorom svog, tobožnjeg, demokratskog, političkog, vjerskog ili ma kakvog drugog prava, otvoreno ili skriveno atakuju na crnogorsku državu i vrijednosti na kojima se ona bazira.

Gajim nadu da će institucije sistema, obrazovanja, kulture i politike snaći puno više snage i okrenuti se u neuporedivo većoj mjeri zaštiti temelja na kojima Crna Gora počiva. Ovo tim prije, što ona nije samo rezultat rada, zalaganja i žrtava, koje je podnijela generacija koja je sada na sceni, već ima svoje glavne temelje u generacijama koje su živjele prije nas i bile u mnogo čemu bolje, nego što smo mi. Time ćemo postaviti valjane osnove da generacije koje dolaze nakon nas, čuvaju vrijednosti svog sistema puno uspješnije, nego što mi to radimo.

Oglasi

Jedan komentar Dodaj vlastite

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s